Došao je i taj ponedjeljak, pa umjesto da idem na posao idem u Kirgistan, jeeee. Odveo dijete u vrtić, pa doma još pospremio neke stvari, bus za Zagreb je malo prije 2 popodne. Moram priznati da me nije pucala neka euforija pred putovanje, čak bi se moglo reći da mi se nije ni dalo ići. Neko ravnodušje me obuzelo, vjerojatno inspirirano grižnjom savjesti, potencirano sa par strana. Kako god, sve plaćeno, nema nazad. Ovaj puta nisam zvao Cammeo, nego 051, čovjek došao i prije dogovorenog termina, u đubretu, staroj Fiat Multipli, nisam se nikad vozio u njoj do tog trenutka. Na busnom kolodvoru klasično muvanje, polusvijet, koji se rijetko vidi. No barem nije bilo “zmazanaca”. Konačno, bus stiže, iz Novog… šole mijenja targu, za Zagreb. Moje sjedalo je br. 6, a neka baba mi se uvalila na mjesto, kaže, i ona ima broj 6. Sjed ti tu, a ja ću preko puta, rekoh joj….U bus se uvalio još jedan šole, do Fužna, a drugi, frend od drivera, sa nama do Zagreba. Mislim da nisam čuo dosadnije spike, od ove dvojice, drivera i onog što ide do Zagreba. Ilija se zvao driver. Ne bi ga ni zapamtio da nije pala čakula između njih dvojice, tipo, znaš ti Ilija, kako smo mi onomad počeli u Autotransu…Ilija je naravno sve potvrđivao, stalno naglašavajući da je Arriva đubre od firme, i kako je Autotrans bio top…Ilija je od ’81 u Autotransu a ovaj drugi od ’83. Ilijin kompa, kojemu ne znam ime, pržio je čirilicu sto na sat, čak mi ni ne bi bilo to toliko iritantno da se tip nije kurčio sa svojom firmom, koliko je on uložio, i da jedva čeka u penziju, i koliko godina je vozio po Francuskoj i tko zna šta još….a svako tolko…..Ilija, sećaš li se ti onog, bio je dobar, čovek, a sećaš li se ti onog, đubre, i tako do Zagreba. Kompa je isto pičio na avion jer je čekao poslije samnom bus do aerodroma. Bila bi gadna zloba da i kompa ide za Istanbul, a još gadnija da je sjeo pored mene. Alah je velik ipak, pa nije dozvolio da se to dogodi. Na Đmantua smo stigli oko 5 i po, a do 6 i po sam stajao u redu za ček in. Hrpa kosookih, njih par u čoporu, svaki drugi sa overload-om torbi, pa jebote…bit će da im se od kosih očiju brojke drugačije vide….Ispred mene neki baja, rekao bih sa Viškova (barem mu je na majici pisalo Viškovo), sa trebom Indijkom, putuju u Indiju naravno. Slušao i njihovo nadmudrivanje da li je trebalo printat il’ ne PCR. Komuniciraju na piđn ingliš, tj. on, ženska sasvim solidno priča, ipak joj je ingliš iza materinjog, drugi jezik. Konačno su se svi kosooki izredali i sad je finale, India against Viškovo boy, tko će biti u pravu. Imali su sto nekih papira, premetali tamo po šalteru, kompica Čupko ( kosa u repu a u sredini rupa), koji izdaje karte samo je kolutao očima. Nešto im je falilo, pa Viškovo boy izvadi mob, pa kopa nešto po njemu, pa daje njoj, kao ona se bolje snalazi…na kraju su našli elektronsku kopiju vize za Indiju med papirima, a Čupavi im je predložio da si ipak printaju Pi-si-ar, da ga ne bi Indijci naguzili kad dođe tamo. Skoro zaboravih, kompa Bernardić je također bio na mom letu, odveo svoju skvo u šoping izgleda. Konačno se i ja čekirao, dao mi Čupko sjedalo kod emergency exita, more leg room, nice, i to na oba leta. Kasnije sam saznao da to mjesto nosi i neku odgovornost. Izletio van pripalit još jedan cigar pa u lounge bar, mukte jest i pit, fala ti Bože na Diners poslovnoj kartici. Ukrcali se na avion, sjeli i čekali polijetanje. U jednom trenutku došla je stjuardesa, noseći neku plastificiranu brošuricu, kako djelovati u slučaju sranja, te me pitala da li prihvaćam odgovornost, obzirom na mjesto na kojemu sjedim. Ja i kompa koji je sjedio ispred mene, sa naše strane kao i oni sa suprotne strane, trebali smo u slučaju neke havarije otvoriti vrata za izlaz iz aviona. Prihvatio sam odgovornost, rekavši joj da se nadam da ipak neće doći do potrebe za tim. Vjerojatno bi me izbacili iz aviona da sam odbio. Prije nego smo poletjeli doletila je stjuardesa, meni i kompi do mene da moramo skinut pederušice, jer kao sjedimo do izlaza za nuždu, te da ništa ne smije blokirati izlaz. Nisam baš skužio kako to moja okopasna pederuša blokira izlaz, al sam bio preumoran za natezanje te ju skinuo a dotična ju je stavila u pretinac iznad naših glavuša, rekavši mi da je mogu uzeti kad uzletimo. Pretpostavljam da bi ju opet morao skinuti kod slijetanja pa mi ju se nije dalo tramakat. Avion bio pun ko brod, spavanje nula bodova. nakon nekog vremena počeli su posluživati papicu, i cugu. Papica bila top, pire kumpir, čiketina, salata sa jogurtom i krastavcima i slatko za kraj. Ogrebao se i za two times pepsi with wine and ice. Kad se bude putovalo na istok, putuje se sa Turkišem. Ne, ovo nije mukte reklama, al svakako sam se ugodno iznenadio. Let je čak nekako brzo prošao, aerodrom u Istambulu je veličine deset Đmantua, i ima se šta hodat do mog gejta. Super je to što se ne mora prolazit dodatna kontrola na povezanim letovima, kao u Švabiji, al je koma što se ubi hodajuć. Još jedna stvar me fino iznenadila, imaju terasice za pušače, odlična stvar jer je propušasto pa se ne usmrdiš ako odeš zakurit jednu. Dok sam hodao prema gejtu, svakakve rulje po putu, zamotanih, bradonja, iz svih dijelova svijeta, izgleda da je Istambul čvorište za ovaj i onaj svijet. Počeo me hvatati gadan umor i kontao da avion neće biti pun pa ću se moć razvaliti na sva tri mjesta, al kita, svako je mjesto odvojeno fizički, tako da nema ležanije, biti će to napornih 5 sati. Pederušu sam sad okrenuo na leđa tako da se nije vidjela sa prednje strane, pa je nisam morao skidati. Do mene je sjedila neka Paštarka, utonula u san prije nego smo poletjeli. Klopica se ovaj put mogla birati između pašte i beefa. Izabrao beef, fino, sa rižom, salaticom, i opet slatko za kraj. Daju i vodu u čudnom pakiranju, plastična ambalaža sa aluminijskom folijom preko, nisam to još nigdje vidio. Nakon žerila, spojio si sluške, koje smo dobili, te si namjestio blues. Čini mi se da sam spavao u kratkim intervalima, jer bi se svaki put stresao kao iz dubokog sna, a vrijeme je sporo ili nikako išlo. Namjestio sam si na ekranu putanju aviona, sa svim podacima o letu, te koliko je još vremena potrebno do slijetanja. Konačno, pol sata do slijetanja, šole nas je izvijestio da nas čeka kiša i zimica, jupi. Plan je bio da se sa aerodroma do grada prebacim maršrutkom iliti minibusem, do Osh Bazara, a od tamo imam pehaka uru do hostela. Jedino sam se nadao da neće lijevat ko iz kabla. U tom trenutku me počeo pucati adrenalin, stigoh u vukojebinu.
Categories: Kyrgyz tour