Došlo je vrijeme da mrdnem dupe istočnije. Ulovila me frka da ću prespavati i zakasniti na avion pa se budio svako toliko gledajući na sat. U jednom kutu mi je vrijeme u domaji a u drugom lokalno. Odlučio se dignuti jer od nervoze više nije bilo moguće spavati. Šestica je sad. Popit ću kavu pa probat goluba ispustit dok se ostala ekipa ne probudi i ne postane gužva.
Od goluba ništa, pa otišao naći neki market da si kupim žerilo za sad i za po putu. U Pobedi nema pape, nešto tipo Ryana.
Uletio u neki mali marketić, nigdje ne vidim kruha pa pitam babušku di ima hleba za kupit. Babuška mi daje mot…sempre drito pa desno. Po cesti još ima ostataka pijanih Rusića, po dvoje zagrljenih tetura u smjeru kazaljke na satu. Konačno, uletim u market, safatam hlebca dva, podrigušu neku i sir i nazaj do hostela. Složio sendvič za put i probao žvakat jedan sad. Sreća neizmjerna, okus kao da žvaćem čarape od tri dana.
Kae, tue, pojeo pola, pola zamotao u guz papir, bit će dobro kad malo odstoji u torbi, kada se okusi pomiješaju, nešto kao ohlađeni topli sendvič 😂
Jučer sam odradio rutu povratka na aerodrom, da ne bi lutao ujutro, no svejedno stao na govnjeto. Poslije metroa treba sjesti na sbu, 39 express il’ 39. Običan 39 je u biti kombić sa sjedalima, a Express bus harmonika Kontao doć na busnu, zapalit i laganini bus…Doletim na busnu, počelo padati, a taman se ekipa krcala u kombić. Tip mi daje mot da požurim pa pohitao ukrcati se. Kombi bio pun ko brod, sva sjedeća mjesta puna i sva stajaća, sve do vratiju. Da sam znao, radije bi kisnuo vani nego nosom dodirivao vrata od kombija. Svi prozori zatvoreni, ekipa dašće, kiše, kašlje, čevru za popizdit, oblio me znoj promptno. Jednom rukom se držim za rukohvat, drugom hendlam torbu koja se rola po kombiju kako ova konjina vozi. A nosinom se zalijepio za staklo. Vožnjica je trajala desetak minuta. Odmah nakon nas doletila harmonika, poluprazna ..jebem ti sreću.
Bilo je masu hladno, pa na brzinu posisao par cigara koje sam jučer smotao i uletio na aerodrom. Prošao kontrolu, i ugledao spas, radnja sa parfemima. Obzirom da sam se usafunjo u vožnji, nužno i potrebno je bilo namirisat se nečim kvalitetnim jer me čeka put od desetak sati…..Srećom pa osoblje nije bilo agresivno, tj. dvije kokoši trkeljale su med sobom ne pridavajući mi sekundu pažnje. Kao da su znale da sam se došao namirisat, i da neću ništa tržit. Ubo sam neki od Huga, pa se zalio ki kakva putana.
Olrajti, sad vako mirisan mogu i izist ono đubre od sendvičare. Kako sam pretpostavio, sir i podriguša se fino sljubili, tak da je filing bio kozmičan. Bilo je masu vremena za ubit do leta pa ulovio opaliti šetnju po dućanima.
Jedan dučančić mi je odmah upao u oči….
Kae? 
Buuuu 
Gdo je Zajec?
Grrrr 
Pridi pridi, tiću. 
Štas bleno?
Razgledavanje dućana finilo pa skonto malo poslikat ekipu…
– Mamočka, spi mi se
– Naslon glavicu na babu, ćerce
– Sad jedna fotka ovdje dragi
– Naravno draga…
Šta ću danas za večericu? 
Modni mačak i mačica 
Nitko me danas nije lajko…osvetit ću vam se
Dragi, zakaj me ovaj slika? 
Jelda da mi styling mrak?
Ok, cut the crap, bording has just started. Do Moskve nam je trebalo uru i pol. Tresli smo se kao da smo se prikopčali na stomak eliminator, onu vodu koju mi je gospa natočila taman mi se oko muda istočila.
Konačno smo sletili, da smo još malo ostali va zrake bil bi se zbluval, mark my words. Na Vnukovu je čekanija od cca 4 sata, a već sad mi se gadno spava. Maznuo drugi sendvič pa opalio šetaniju i slikaniju.
Di mi votka? 
Ma tu si negdje… 
Aaaa, tu si, come to papa.
Kompa je sjeo preko puta mene, i već tada je smrdio na cugu….Nisam ga uspio slikati dok je natezao iz unučića…prvo gut dva iz unučića pa gašenje đusom. Kompa je bio na mom letu…a kokoš ga je poslije tlačila da stavi boršicu u onaj mjerač cabine bagaža…nije mu stalo pa je nestao negdje i vrnuo se nazad za desetak minuta… vjerojatno satrao cugu koju je planirao cicat u letu. Mene kokoš čudom nije poslala da stavljam ruksak u mjerač, kad mi se približila pravio se grbav, hahah. Ova Pobeda Airlines gora od Ryana, drkica samo takva.
Kokoš je svima izmjerila bagaž, nekome odokativno a netko se morao oznojiti za to, pa je boarding mogao početi. Cijelo vrijeme si mislim tko će mi bit susjed u avionu….samo da nije pijanac..a bilo je i dosta krmadi, mutnih bradonja, brkatih i grbavih baba…mašti na volju….Srećom, susjedi su mi relativno ok…za sad. Krenuli mi, ekipa su izula cipke, a miomirisi se proširili avionom. Ja svoje nisam zračio, bilo mi nekako hladno. Imamo cca 5 i pol sati jahanja do Ulan Ude-a. Oči mi se sklapaju a nikako zaspati, zato susjed nije imao problema nikakvih.
Majstor je fino sletio, za jednog niskobuđetnog prijevoznika. Aerodrom je još iz doba sovjetske Rusije, mislim da se rijetko što promijenilo od tog doba.
Vani me dočekao šok, ja u tri kvarti iz Moskve, a ovdje 4 stupnja. To je Sibir, my friend. Ulovio prvi taxi do hostela, kompa je naložio grijanje da sam se skuhao u najmanju ruku. Srećom, brzo smo došli do hostela…pala tušavela…i sad je vrijeme za spavanac. Good bye, and good night.