Probudio se bez alarma oko sedmice, okrenuo se na livo, Chen je pajkila još sa svojim medekom Karom. Inače, Kara je ona, a ne ono.
Navukao trapke i jaknu i izletio van, bilo je friško al ne tako hladno. Bacio pis iza yurte, u snijeg, nije mi se dalo gacat po snijegu i blatu do ćenife samo zbog pisa. Al sam ipak morao kasnije pa ju usput i poslikao.
U ovakvu ćenifu čovjek može jedino po danu, i nikako pjan. A treba i pripazit da ti se neki animal ne došulja od iza 😂. Ege nam je dofurala doručak, punu padelicu mlika koju sam proslijedio Obami. Pohani kruh sa kajganom, moram priznat, prvi put jedem ovaj specijalitet.
Slijedilo je jahanje konja vrana, starih ragi koje su sada nosile guzice od turista. What a life?
Truckanje na konjićima je trajalo uru vremena a Kara je ostala sama, šmrc.
Spremio sam svoje prnje pa ih ubacio u kombi. Obama je već krcao ostale stvari. Sad opet 6 sati skakutanja do asfalta. Malo me umorilo to već, ako ćemo iskreno, no kae tue, svi smo skupa u istom stanju 😂. Zaboravio spomenuti D.J.-a, naravno, Obi je bio glavni. Neke stvari, tipo Mo-Do – Eins Zwei Polizei, nisam čuo dvadeset godina, a u ova tri dana bar 50 puta. Red mongolskih pa red hitova iz 90-ih. Da sam morao nešto priznati, vjerojatno bi priznao sve da sam još jednom čuo Eins Zwei…
Krenuli smo očito nekom kraticom nazad jer je okruženje bilo nepoznato. Pentrali smo se uzbrdo sigurno tri ure, pol kilometra na sat i pol. Ne znam kako se čovjek osjeća dok vozi al znam kako se osjeća dok samo sjedi i skakuće konstantno u svim smjerovima. Osjećao sam hemiće med nogama i nije mi se sviđalo to. Kako smo se vozili više nije bilo snijega po putu…prešli neki most i sada mi je sve postalo poznatije. Popeli se do brdskog autoputa pa smo fino prašili.
Nakon dodatna tri sata konačno asfalt. Vraćali smo se prema Kharakhorumu jer je u tom pravcu bilo Ugii jezero. Ugii je poznat po tome što se 150 vrsta ptica ovdje okuplja, 7 km je dugačko a 5 km široko. Nadmorska visina je 1337 metara, a najdublji dijelovi dosežu i do 15 metara. Stali smo na ručkić u nekom selu.
Čumez neki lokalni, Sve u 1 😂. Iznenađujuća dobra klopa, neočekivano, meso mekano, mmmm.
Doduše, kombinacija sa jajima vrlo neobična, al bilo je ukusno. I mongolski radler je sjeo samo tako.
Kenja je bila vanka pa smo se ipak strpili na istovar do muzeja. Netko se u muzej ide kulturno izdizati a netko iskipati. Uletio sa plastikarom i bez po frke se saprao. What a pleasure. Za cca dva sata stigli smo do jezera. Po priči, kenja je najbolja do sad, u što sam se odmah po iskrcaju uvjerio.
Kreveti su bili najudobniji do sad, čak smo imali i šugamanić. Večerica je za uru vremena pa smo iskoristili to vrijeme za fotkanje.
Posli večerice okupili smo se uz dobru staru igru, a probali smo i novu, i nije nam tako loše išlo al nije se pilo pa se odlučili vratiti na Nosnu igru 😂.
Skinuli litru žestine pa se pospremili na spavanac. Sutra prema Ulan Batoru.