Negdje pred jutro osjetio sam kako mi hladnoća došla do kostiju, nisam mogao spavati više. Pogledam na mob, bilo je oko 7:30, odlučih se dignuti iz kreveta i zakurit jednu jutarnju onako natašte. Bilo je zima, ali manje nego jučer, nije puhalo i snijeg se polako topio. Doručak je za pol ure, ekipa još spi. Pokušao se spojiti na WiFi ali bezuspješno, probat ću poslije u kuhinji. Lagano me stiskalo od pozadi ali odlučio da ću poslije doručka i kave na istovar. Drugari se počeli razbuđivati a ja laganim korakom do kuhinje. Ege je već pripremila doručak, sendvič i par kriška jabolke. Spojio se na net pa proletio kratko po on line vijestima iz domaje, po običaju, ništa pametno. Posrkao kavu pa pravac čenifa. Kenja je više nego solidna, čisto, papira ima, jedini problem je što temperatura nije prikladna za ovu rabotu.
Obložio šolju duplim redom guz papira, zapalio cigu i sjeo. Nije trebalo dugo da se golub oslobodi i da odleti na slobodu. Skonto da bi se mogao podaprat na lavandinu dok još nikog nema pa tako spuštenih gaća trk do lavandina. Nasapunjao prdenko, pa se fino podapirao u hladnoj vodi, okrećući se svako malo da vidim ide li tko. Zrak je bio čist pa nije bilo mjesta panici. Obzirom da je bilo vremena podaprao i 🐒 na brzinu, jer tuširanje po ovoj zimulji sa hladnom vodom nije bila opcija. Tak olakšan i djelomično podapran zadovoljno otišao do jurte, pospremiti prnje i opaliti par fotki jutarnje idile.
Bez obzira što je nešto širi izvana, u UAZ-u bi se vjerojatno stiskali, raspored sjedenja je drugačiji. Ako bude prilike drugi put izabrati ću UAZ-a.
UAZ 
Toyo
Danas je na rasporedu razgledavanje muzeja…boooring…i posjeta Erdene Zuu manastiru iz 16. stoljeća. Tokom razgledavanja doznao podatak da su Turci i Mongoli usko povezani i da su živjeli i množili se med sobom dugo vremena. Za vrijeme Xiongnu carstva, istok i sjever bio je naseljen Mongolima a današnja Mongolia Turcima, tek su se nakon raspada carstva počeli razdvajati. Đingis je između ostalog, kako i priliči jednom vladaru i ratniku imao službeno samo par žena, a brdo ljubavnica. Ševac samo taki. Navodno je samo sin kojeg je majstor imao sa prvom ženom pripalo uživao u blagodatima tatinog carstva, ostali su lagano izvisili. Ok, dosta povijesti sada. Proletismo muzej relativno brzo, pa nastavili do manastira. Cool je vidjeti tako staru građevinu no ne bih ziher potrošio toliko vremena na detaljno razgledavanje. Ionako ću zaboraviti sve nakon pol sata. No, da upotpunim doživljaj poslikao malo te građevine.
Beštija prva
Beštija druga
Mora da je bio pravi užitak živjeti u to doba kao običan selak ili ratnik, životni vijek je zasigurno bio prilično kratak. Bez obzira što je bio masovni ubojica, mora mu se priznati da je imao mudo, sa jedne strane, za zadovoljavanje tolikih žena, a sa druge strane, trebalo je projahat na konjiću toliko toga. Samo satiranje pretpostavljam da mu je pričinjavao jednaki užitak kao i boravak sa ženom 😁. A brijem da su mu hemići od tolikog jahanja bili do poda 😂. Posli povijesti, otfurali smo se do place po mesinu, večeras za večeru je mongolsko janje, mmm, mljaci mljaci. Obavili placu pa na ručak u obližnju prčiju. Hrana im je ful jeftina, recimo, za 6 iljada novaca ili 2,30$ ili cca 15 kuna može se ubit od mesine, riže i povrća. Porcije obilate. Za tu paru kod nas moš ubost burek il’ sendvičaru sa podrigušom i nazovi sirom. Parkirali ispred prčije pa se popeli na prvi kat i naručili. Dok smo čekali žerilo, otišao na svježi zrak zakurit jednu. Prčija izvana izgleda sasvim solidno, u prizemlju je market i kenja.
Stiglo je i žerilo, mongolski i malezijski dio ekipe na juhi, ja na mesu a englesko -poljska kombinacija na povrću sa paštom.
Đubrad mi uvalila žlundretine, od neke matore ofce il’ koze. Dobro aj, bilo je i nešto mesa, ne mogu reć, al više od pola za bacit il’ dat pašćadi. Srećom pa je bilo dosta riže i toća. Za 15 kuna se ne možeš ni žalit hajd…pred očima mi roštilj od janjeta koje nas čeka kad dođemo na odredište. Pokrcali se u Toyu pa zapalili prema Orkhon slapu. Prije slapa smo otišli pogledati Penis stone. Spiku oko tog kamena nisam baš potpuno ubrao…kao simbol je plodnosti a napravili su ga kako bi odvratili mlade svećenike od bludničenja i zavođenja trebi po okolnim selima.
Curke su bile poprilično sramežljive te nijedna nije htjela taknuti pimpača. Ostavili smo pimpija na miru pa krenuli dalje. Do slapa ima 6 sati vožnje. Naravno, drumske vožnje, 2 km/h. Nekih dvadesetak minuta smo se vozili po asfaltu pa skrenuli na truc truc cestu. Nisam se nikad vozio u autu koji ima pogon 4*4, no sada sam u potpunosti doživio što takvi auti mogu. Vozili smo se preko brda i planina a put je u biti bio utabani trag vozila koja su prethodila. Dijelovi puta su bili u blatu obzirom da je snijeg sinoć i tu padao a sada je već bio rastopljen. Bio sam poprilično miran i imao potpuno povjerenje u našeg vozača no u nekim trenucima i poprilično zasran. Kombi nam je bio pod kutom od 45 stupnjeva veći dio vremena, da li po bočnoj strani ili prednjoj. Nisam razmišljao o tome prije niti sam mogao očekivati ovako nešto. Bilo je trenutaka kada sam mislio da ćemo se prevrnuti u provaliju ispod nas. Da ne ispadne da njamke bezveze evo i dokaznog materijala.
Po putu je bilo svakakve živine, divljih konja, koza, ovaca, yakova, čak i orla vidjeli. Imao sam filing da sam se ubacio live u dokumentarac. Sreća nas je prilično mazila no i njoj je došao kraj. Vidio sam kako se približavamo nekoj gadnoj kaljuži i nekako pomislio da ćemo fasovat. Imao sam prilično dobar pregled terena po kom smo se vozili. Mislim da je Obama izabrao “bolju” od dvije opcije prolaska, onda je prilično jasno koja je bila druga opcija. Sa lijeve strane nam je bila neka rječica,
sa desne neki usjek, također u blatu. Kako sam i predvidio zapeli smo. Ni vrit ni mimo. Nakon jedno pet minuta pokušavanja izašli smo van pa je probao bez nas izvući se, no ništa. Srećom pa je bilo kamenja u blizini koje smo pobacali pod kotače, u nadi da će nas to izvući…no ništa. Na kraju je izvukao neku plastificiranu špagu, vukli, vukli al đaba.
Nije nam preostalo ništa drugo nego čekati da netko naleti da nas izvuče iz ovog sranja. Sreća nas nije napustila pa je od nikud neki kompa izmigoljio, ukazao se samo, na nekih petsto metara od nas.
Kompa kompa
Svi smo mu mahali, mada nije bilo teško uočiti nas u ovoj vukojebini. Tek kad je kompa počeo hodati prema nama bili smo sigurni da smo spašeni. Malo poslije toga neki terenac je prolazio skoro na istoj udaljenosti. Jupiii jebote, spašeni smo sigurno. Pomisao da ćemo morati prenoćiti ovdje izazivala je jezu u meni. A vjerujem i u svima drugima. Terenac je pripadao familiji od kompe koji nam se ukazao, a kompa nas je pozvao u svoj skromni dom da se malo ugrijemo. Desetak minuta hoda po snijegu bilo je dovoljno da se smočimo, donji dio trapki bio mi je mokar od sniga, srećom, tene nisu primočile pa su mi bar noge bile suhe. Ušli smo u jurtu a domaćini su nas ponudili toplim kozjim mlijekom i domaćim suhim kolačima. Inače nisam od mlijeka nešto al sad mi je pasalo ovako toplo. Tog jutra je na svijet došlo i malo janje koje se grijalo u jednoj škatulici.
Neprocjenjivo, vidjeti tako nešto. Ispred jurte bilo je još janjčića pa su ih curke ulovile maziti.
Chen i janjčić 
Ege i janjčić
U tom trenutku došao je drajver sa kombijem po nas. Pozdravili se sa kompićima, zahvalili na gostoprimstvu i pomoći i krenuli dalje nekim drugim putem jer onim nije bilo moguće proći. Opet je počeo padati snijeg, sve se zabijelilo, nebo i zemlja bijeli a frajer vozi, samo on zna di…Skoro pa se nije vidio ni prst pred nosom.
Vozili smo se tako sigurno dobra dva sata, Obama je svako toliko izlazio van iz kombija gledajući gdje može proći a da se ne uvalimo u još neko stanje. Bio je i na telefonu očito sa ekipom di smo morali doći. Ege nam govori da traži neki mostić jer da moramo preći preko riječice. Mosta nismo našli pa je izabrao mjesto di je rijeka plića za prijelaz. U tim trenucima osjećao sam se doslovno kao govno u punču. Vjerovao sam drajveru i njegovim sposobnostima, deset godina čovjek radi ovaj posao ali ni on nije svemoguć. Konačno smo prešli rječicu, a dok ju je prelazio fino smo očešali po nekom kamenju. Daj Bože da se kombi ne nasuče negdje. Konačno neke jurte na vidiku i kontejner, no to nisu naše jurte. Nakon nekih pola sata koooonačnooo stigosmo. Osjećaj da smo konačno na cilju izazvao je erupciju veselja što je rezultiralo spontanim pljeskom.
Otišli smo do tog famoznog vodopada koji je bio oko kilometra od kampa. Gacali smo po dubokom snijegu i smočili se opet.
Vodopad je nastao erupcijom nekog vulkana nekada davno. Vratili smo se nazad u kamp te uletili u yurtu zgrijati se i osušiti.
Ege nas je zvala da vidimo kako se priprema tradicionalni mongolski roštilj.
Za pol ure papa je bila gotova, navalismo na janje ko mutavi. Tako sočno i fino ahhh. Tko to more platit, mlatiti po janjetini usred snijegom prekrivene mongolske stepe.
Najbolje od sve je to da je jučer tu bilo 20 stupnjeva, fakat nemoš vjerovat. Doživjeli smo 4 godišnja doba u par dana. Nakon što smo poteracali janje bilo je vrijeme za igricu sa kartama, u prijevodu, Nose game. Cilj je bio skupiti 4 iste karte, tko prvi skupi takne si nos, a drugi moraju paziti kad prvi takne nos da ga i oni tajnu, tko zadnji takne puška. Zloba je bila pol deca žestine😂. U prvih par đireva sam pazio da skupim 4 iste a nakon što sam par puta pocucao žestinu odlučio se na taktiku da ne skupljam karte nego da samo proslijeđujem kartu koju bi dobio od suigrača. Ta taktika je upalila jer više nisam gubio, pa sam reda radi popio koju čašicu.
U jednom trenutku, naš dragi drajver je i zapjevao, jednu ljubavnu.
Svi su nekako isto nadimili pa su naši mongolski prijatelji odlučili otići na spavanac jer da je sutra rano dizanje. Škuža, škuža, a taman se zagrijali 😂. Oprali zubiće, polijegali, napravili raspored za ubacivanje drva u pećnicu, koji je btw propao jer nam se zagasila vatra u neko doba. Dali su nam samo treščice, a to časkom izgori. Nick je prije spavanja naložio gadno, temperatura je bila kao u paklu, morao sam otvarati vrata jer smo se skuhali moćno. Uvukao se u vreću za spavanje i utonuo u san.