Jutro našeg četvrtog dana u divljini svanulo je vedro i toplo. U isto vrijeme mi je bilo drago i krivo što se vraćamo u civilizaciju. Nekako se naviknuo na wild life i wild cruise. Falit će mi ono drmusanje po šest sati u kombiju, ćenife na otvorenom, muzika iz 90-ih. Naravno, falit će mi i ovaj živopisni krajolik, koliko god divlji bio. Pospremili se pa krenuli obilaznim putem od jezera do alfaltirane ceste. Cesta ravna, sa laganim usponima i padovima, podsjeća me na američki jug, cruise control i piči. No, tu cruise control nema smisla, Obama je vozio slalom, izbjegavajući raznu živinu koja je pretrčavala cestu. Koji put su životinjice bile neodlučne, pa smo ih speštali i ostavili iza sebe. Nakon nekog vremena vrijeme je bilo za rastezanje nogu i pišanje. Stali smo uz kraj ceste, pa se razmilili okolo.
Danas smo još planirali obići Hustai nacionalni park, sto kilometara od Ulan Batora. Park se rasteže na oko petstotinjak kilometara kvadratnih a glavna atrakcija parka su Przevalski konji. Divlji konji koje je otkrio Nikolaj Przewalski,. jedini divlji konji nikad pripitomljeni. Osim onih u Zoo parkovima narafski. No to je bio prilično nadobudan plan jer nije da konji jedva čekaju glupe turiste da im sami prilaze. Mi smo u park stigli oko podne, najgore vrijeme za horse spotting. Ekipa se penje na visine tražeći zaklon od sunjare. Na ulazu u kamp govedina pokazala jasno što misli o rijekama turista koji ih svakodnevno uznemiravaju.
Mojne mi zrikat u trebe, nabost ću te, konju.
Ušli u park, cesta brdovita, logično. Konja ni za lijek, no krajolik je a delight.
Umjesto konja grupica jelena ukazala se u divljini.
Obama navodno ima oko sokolovo pa je skonto negdje na visini dva Przewalski konjića. Stali sa strane pa krenuli prema njima. Nick i Carol su bili prilično zabrinuti oko krpelja al smo svejedno napredovali prema konjićima. Uspio ih uloviti fotićem pa možda dodam sliju, ako mi se bude dalo. Misija obavljena. Vrijeme za povratak u Ulan Bator. Kontali da ćemo stići morti do buvljaka, svatko je trebao nešto kupiti. Oko 4 i pol doletili na rubni dio grada, gužva do jaja. Gužva je i kad nema radova a sad su bili radovi na mostu prema gradu. Napredovali smo pol metra u 5 minuta, za podemonit. Nakon nekog vremena, odlučili se ipak na povratak u hostel, ta dva sata tramakanja po gradu izmorilo nas više nego šest sati truckanja po divljini. Nick i Carol kontali sutra do Gobi pustinje pa probali dogovoriti taj izletić. Chen se povukla u svoje odaje a ja odlučio protegnuti noge do grada, ubost još koji suvenirčić, da ne moram sutra. Suvenirnica koju smo skontali drugi dan boravka u Ulan Bator-u radila je do 8, tako da sam izvisio, znači, ipak sve u zadnji čas. Nick&Carol dogovorili su tri dana turu do rubnog dijela Gobija al tek prekosutra tako da smo se dogovorili za sutra proći do drugog buvljaka nedaleko od hostela. Popio kavicu u dvorištu, da mi potakne probavu pa na ćenifu i tuširanje nakon četiri dana. Time to rest…