Subota ujutro, dan predivan, sunčan, ali burovit. Nisam imao neku volju za spremanjem pa sam to pustio za kasno popodne. Izašli smo sa Vanjom đir van jer je ga ulovila šizika. U povratku svratili do staraca da se pozdravimo prije puta. Starci su se pomirili sa činjenicom da idem, ali znam da im baš nije sjelo. Ne mogu razumjeti da idem na 17 dana i ostavljam doma trudnu ženu i dijete. Večer se približila, vrijeme Vanji za spavanac. Imao sam neki osjećaj da će večer bit duga i nemirna i nije me prevarilo. Vanja nikako zaspat. u jednom trenutku stavio sam grijati vodu za čaj, da mu se smiri taj kašalj. Taj vreli čaj odlučio odnesti u kenju da ne hladim dnevni i da zapalim jednu. Stavio šalicu na klupčicu i otvorio prozor. Jedan od glupljih poteza u zadnje vrijeme. To je samo preslika stanja u kojem se nalazim. Šalica se prevrnula i sav taj vreli čaj mi se izlio po prsima. Brzo sam skinuo piđamu ali prekasno, bio sam sav skuren. Dlake su vjerojatno malo ublažile pečenjaru ali bio sam prilično sjeban. Trudio sam se ne jaukati da dodatno ne uzrujam Vanju. Jaukao sam u sebi. Žena se pokupila sa malim a ja ostao sam u svojim mukama. Namazao sam deblji sloj dječje masti po opeklini. Vrlo brzo se sve upilo, a bolilo me za popizdit. Motala mi se ideja po glavi da mi se ne pogorša situacija pa da popušim i put i sve. Odlučio stisnut zube i krenuti sa spremanjem. Prije nego što je mali zaspao iskipao sam svu robu koju mislim uzimati sa sobom u dnevni a Sanja ju je potrpala u vričice tako da nisam imao previše posla. Obzirom na mjestašce koje ću posjetiti i vremenske prilike, izbor je bio prilično jasan, zimski uvjeti, zimska roba. Po svim najavama čeka me uglavnom ledenjara, kiša i snijeg. Još mi je Anna, iz agencije koja organizira izlete po Kamčatki rekla da sam lud što dolazim u drugoj polovici desetog mjeseca. Well, dolazim i jebiga. Bus za Zagreb ide u 5 ujutro, što bi značilo da se moram ispalit oko 4 i 20, što sam i napravio. Potrpao što je preostalo, obukao se te se pozdravio sa ženom i nazvao taxi. Navodno će taxi doći za 10 minuta. Izletio na cestu, zapalio cigar. Vrijeme je prolazilo a taxija nema. Nazvao sam Cammeo i pitao gdje je taxi, jer da mi se žuri na bus. Operaterka je obećala nazvati vozača te povratno se javiti. Ulovila me nervoza je bilo kvarat do 5 a ja još čekam taxi i nitko ne zove. Palim drugi cigar i ponovno zovem ali se nitko ne javlja. Obuzelo me ludilo, kad evo poziva. Javila se ženska koja je vozila taxi da ona ne zna di mora doći, jer da joj je vrisnuo GPS a ona nije iz Rijeke, pa da ponovno zovem centralu. Poslao sam ju u onu stvar i prekinuo vezu. U tom trenutku sam shvatio da se moram snaći kako god znam i umijem. Čuo sam da neki auto da dolazi i istrčao sam torbama ispred tipa. Tip je stao, otvara prozor a ja onako lud žicam ga da me prebaci do grada jer da kasnim na bus, te da ću fasovat avion. Mogu samo zamisliti kakav mi je bio izraz lica kad me je na prvu otkantao. Nisam odustao i tip je na kraju popustio. Molio sam ga da ne staje na crvena svjetla pa smo samo pičili. Gledam na sat, dvije minute do 5, a nismo bili daleko. Kako smo se približili Jelačiću, vidio sam da je bus tamo i govorim kompici da stane ispred busa da mi ne bi utekao. Zahvalio sam mu se i obećao cugu kada se i ako ikada sretnemo. Kompa je bio malo u čudu što na godišnji idem u Rusiju, al ko ga j. Šole mi je ubacio stvari u bus, i nije bilo vremena za cigar, a tako sam ga htio zapaliti. Izjadao se šoletu a kada mi je rekao da su ga ti isti kreteni iz Cammea lovili po autoputu da bi ukrcali putnika u bus, sve mi je bilo jasno. CAMMEO, FUUUUUUUUUUUUUUUUCK YOU.
Čini mi se da sam malo ubio oko kada smo se zaustavili na piš&puš pauzu. Zapalio cigar, i bacio čeking stvari u torbici. Provjerio skoro sve i skužio da nemam lokotića od torbi koje sam stavio u đepić sa patentom u futrolicu od duhana. Opralo me u sekundi, kako nema, prije nego što sam sjeo u bus su bili tu. Nisu valjda ispali kada sam motao cigaru. Jebote, još i to. Neću moći otvoriti torbu di mi je laptop a znam da se mora vaditi van kod provjere, jebote…..Dan praktički nije ni počeo a već sam bio u tolikom sranju da je to bilo nevjerojatno ali i potpuno očekivano, kada bolje razmislim. Kad smo se iskrcali na aerodromu, smotam si još jedan cigar i krenem u detaljnu kontrolu. Osjetio sam nešto trdo u boršici, ali nisam u svom tom ludilu uspio skontati di su, jer u tom đepiću nisu bili. Smirio sam se i skužio da se đepić provlači cijelom dužinom, i da su jebeni ključevi bili skroz na drugom kraju boršice. Jebem ti srp i čekić, dosta mi je sranja za danas a tek je počeo put. Uzeo sam sa sobom poslovnu Diners karticu, računao na Diners Lounge na Njofri. Tako je i bilo, zasjeo za stol te pokupio neke sendvičiće i kolu.
Kako su šupci iz Croatie ukinuli let za Petersburg koji je prije jebene korone letio morao sam za Petersburg preko jebenog Frankfurta. Jednostavnije je bilo preko Pete-a do Moskve, tj. do Sheremetyeva, jer bi inače morao loviti taxi da me baci sa Domodedova, na koje uglavnom lete avioni iz Europe. Stjuardese su konstantno drkale da stavimo maske preko jebene njuške. Kada su nam podijelile neke keksiće za snack, bilo je zanimljivo gledati tipa koji je sjedio preko puta mene. Kompa bi svaki put kada bi stavio keksić u usta skinuo masku i odmah je vratio natrag dok ga je žvakao. Kreten.
Iskrcali smo se u Frankfurtu, te se dokotrljao do gejta za ukrcaj za Pete. Na gejtu uglavnom Rusi koji su se vraćali mado, i nešto stranaca među kojima i glupi Japanac koji je sjedio preko puta mene. Kompa je natakario na tikvu plastični štit, a ispod nje obična maska. Tenkre.
Koliko ekipa može ići u krajnost dokaz je da je neka ženskica sa djetetom u kolicima odbijala staviti masku te se neki ufičal došao prepirati sa njom. Rasprava je potrajala par minuta na kraju je tip otišao, a žena nije stavila masku. Kasnije sam je čuo kako je govorila da se cijepila i da koji kaco mora nositi masku….Koje je to jebeno ludilo. Ne bi me začudilo da se za koji mjesec ekipa počne rokat međusobno.
Posjedali svi u avion pa je pilot objavio da nam je polijetanje odgođeno za 45 minuta. Koji kurac, pa opet će mi bit frka za dalje….Sjećam se da sam kasnio sa ovog aerodroma kada sam prvi put letio za Rusiju. Frankfurt, fuck you. Do mene je sjedio stariji francuski par, i na svaki moji komentar kimali su glavom u znak odobravanja. Ulovio sam stjuardesu kada je prolazila pored nas te ju pitao dal ćemo stići na vrijeme jer da moram loviti slijedeći let….potruditi ćemo se, odgovorila je. U nekom trenutku nam je podijelila upitnik od ruske vlade koji smo morali popuniti. Upitnik je bio vezan za koronu i na mjesta gdje ćemo biti u Rusiji ako se slučajno zarazimo da nas mogu frknut u gulag, debilana. Izgleda da smo ipak stigli na vrijeme u Petersburg. Pokupio torbu, opet provjera, konačno na svom gate-u. Dok sam čekao avion spojio se na wifi mrežu od aerodroma, čekirao vrijeme u Petropavlovsku, heavy rain with strong wind. Nadao sam se da će se vrijem smiriti dok mi sletimo jer ako potraje takvo vrijeme neće biti moguće odraditi niti jedan izlet. Konačno smo se ukrcali u avion. Avion je bio pun ko brod. Let od Pete-a do Moskve trajao je kratko jer sam ubio oko pa mi se sve to činilo kao 5 minuta. Sletili, ponovno provjera, već sam bio umoran, sve mi je bilo teško. Mislio sam da će za Kamčatku biti prazan avion, te da ću se moći raskomotiti preko sjedala i spavati. Na moje veliko iznenađenje, masu svakojake ekipe je čekalo na ukrcaj. Jedina utjeha je što je avion bio velik i nadam se da mi se nitko neće uvaliti pored. Tako je i bilo, potrpali se svi, stavio sluške, skinuo tene, i raskomotio se potpuno, zalegao. Ne znam što se čekalo sa polijetanjem, nešto očito ne valja. Zaspao sam a onda sam nakon nekog vremena osjetio da me netko gurka, to je bila stjuardesa koja mi je govorila da se moramo iskrcati jer da moramo promijeniti avion. Wtf? Kontam, skužili su da nešto ne valja sa avionom, pa je ipak dobro da mijenjamo avion, da ne bi fasovali negdje. Ekipa se pokupila iz aviona nevoljko, svi su nešto brundali. Kako i ne bi kad su se svi već bili raskomotili, obukli papučice, oprali zubiće. odgodili nam let za 1 ujutro, već samo skoro 20 sati na putu i pun mi je kua svega. Busić nas je odveo do terminala, iskipali se svi van, ponovno u čekaonicu. Nakon nekog vremena, počeo je ukrcaj, opet svi na svoja stara mjesta, isti avion, wtf?Ispred mene je sjeo neki Rus, na sebi je imao majicu od Che-a, kontam kul neki tip, dok se nije razvalio sa sjedalom prema menim, smeće jedno. Sjeo sam još jedan red iza, stavio sluške, pustio mjuz kad eto ti nekog kosookog domicilnog stanovnika Kamčatke koji je inzistirao da sjedne na svoje, tj. moje mjesto. Maknuo sam se govnjaru, te sjeo na svoje prvotno mjesto, iza Che-a. Krulilo mi u trbuhu jer zadnje što sam pojeo je bio neki čumez na letu za Frankfurt. Nadao se da će poslužiti večeru uskoro. Poletili, dizali se dosta dugo i onda utonuli u nebesko plavetnilo, nestalo je gradskih moskovskih svjetala. Čekao još neko vrijeme ali od večere ništa, zaspao gladan. U neku dobu me probudilo….večera…jeeeee. Chicken or meat, pitala me sredovječna stjuardesa, mislim si, daj šta daš, al izgleda da sam zucnuo čiketina. Nije to bila čiketina nego neke okruglice, sa okusom čiketine, kuhana paštica, i neki kolačić. Riješio to i pozdravio se sa ovim svijetom. Goodby Moscow and good night.